FACES OF DOHA / HEROJI GRADA
Bojan Mustur
Business Development and Marketing Director | Co-Founder and Managing Partner @ Think Red Middle East
Ima ih jako mnogo. I svi su oni heroji. Ulice, grada, detinjstva. Mog i tvog. Grade kule, povezuju ljude. Nacije. I taj jezik, svima je znan. A nije, vavilonski.
Oni su jedna divna, topla ljudska bi?a. Ni?u Kolos-alna (Colossus) zdanja. Gr?kog vajara Charles of Lindos, ro?enog na ostrvu Rhodes. To nije samo gigantska statua. Ona je simbol jedinstva naroda. I tako podi?u Dohu. Kao Jean Nouvel pustinjsku ru?u (National Museum of Qatar, desert rose). Rukama svojim. Preme?taju je u neku novu dimenziju, pripremaju?i za velika ?uda. Svetska. Koliko li ih je? Sedam? Verovatno mnogo, mnogo vi?e. Takmi?e se, arhitekte. Ideje, nacrti, skice redaju se po stolovima. Sa potpisima velikih majstora. IM Pei, Jean Nouvel, Rem Koolhaas, Zaha Hadid, OMA. Tako Doha postade jedna velika izlo?ba. Dekorativna. Kao ona iz Pariza, davnih 20-tih godina pro?log veka. Taj grad, okupan je zlatom, prirodnim. I sve miri?e na Art Deco.
Lica tih radnika podse?aju me na fotografiju "Lunch atop a Skyscraper" (New York Construction Workers Lunching on a Crossbeam) Charles Clyde Ebbets-a. Jer, Doha, puna je nebodera. Jedanaest radnika sede na ?eli?nom nosa?u (girder), jedu?i svoj ru?ak. Ka?u da je nastala 20. septembra 1932. godine. Na 69 spratu Rockefeller Centra, Manhattan, New York City. Na visini od 260 metara. Tog istog dana (i ne?to kasnije), maestro je uslikao i radnike kako igraju golf. Mu?karca i ?enu sa ma?em u ruci, ponosno simboliziraju?i dvoboj, na visini od koje ti zastaje dah. Kao Robin Hood i Little John. Zatim, svoje mesto u istoriji prona?ao je i radnik sa kamerom. Zapravo, postoji nekoliko takvih fotografija istog autora. Svaka od njih, posebno je remek delo. Kao fotografija koja prikazuje ?uvenu Margaret Bourke-White na vrhu The Chrysler Building-a. Izviruju?i iz groteskne glave orla, sa kamerom u ruci, bele?e?i panoramu New York City-ja. Ista je delo Oscar Graubner-a iz 1935. godine. A onda, opet, fotografije Charles Clyde Ebbets-a. Radnici sa usnim harmonikama. Njih 11, kao fudbalski tim, New York Cosmos. Ah, tu su i akrobate. ?ongleri i cirkusanti. A nismo li se smejali Laurel-u i Hardy-iju u filmu Liberty iz 1929. godine? I njihovim gegovima na ?eli?nim konstrukcijama budu?ih nebodera.
A mo?da, jedna od najimpozantnijih fotografija je i ona sa dva radnika i dva kelnera koji bri?no dr?e spreman ru?ak. Sa leptir ma?nama, i u crnim odelima. A nisu Men in Black. Ve?, kao neko de Lempickino (baronesa sa ?etkom) ulje na platnu, pod uticajem kubizma. Kao portret Princa Eristoff-a. Da krasi salone bur?oazije. I Hollywood-ske vile, aristokratske.
Radnici Dohe, nacija su raznih. Osvajaju nebeske visine. Kao i njihov fotograf. Dani ponosa i slave. Govore istim jezikom. Te vene, prkose prirodi. I fizici. Raznim zakonima, Kosmosa. A u daljini, sme?ka se lice Stephen Hawking-a. I ka?e, da sve je mogu?e! Samo veruj. Gra?ke znoja skupljaju se na naboranom ?elu. Negde u tajnim dubinama njihovih o?iju, vapaj za domom. ?ena koja te do?ekuje na ku?nom pragu. A blizu njene suknje, kao u sceni filma The Tin Drum Volker Schl?ndorff-a, nazire se lice stidljive k?eri. Sa prstima, u usnama svojim. Obradovala se, iako ti lice ne prepoznaje. Ali, zna tvoj miris. I nju?i, ?uvenje tvoje. Sunce, sada ve? neumitno pr?i. Nekad, i pustinjska oluja do?e. I done?e taj osmeh na lice. Avangardan je. Kao i tekst. A straha nema, od visine. Kao da po ?ici hoda, artista Philippe Petit. I spaja svetove.
Jer, ?udnja je za ?ivotom! Re?e Irving Stoun. ? 2018 Bojan Mustur