BEZBEDNOST ili PRIVATNOST
Navodna dilema "bezbednost ili privatnost" odavno je zametnuta u akademskim i drugim stru?nim krugovima kako bi generisala jalove rasprave i skrenula pa?nju s daleko va?nijih pitanja.
Pitanja, koja se ti?u ?ovekove slobode i njegovog polo?aja u savremenom dru?tvu.
Naravno, to je u?injeno od strane onih koji dr?e poluge mo?i.
Ve?to i neprimetno.
Prva osoba koja je ukazala na tu la?nu, nepomirljivu podvojenost, nazvav?i je "false dichotomy", bila je uva?ena Ann Cavoukian, Ph.D.
Me?utim, na navedenoj konstaciji nije se smelo stati!
Trebalo je po?i koji korak unazad i kroz detaljnu analizu elaborirati ovo lucidno zapa?anje kako ne bi ostalo na nivou isprazne, pre?esto citirane floskule.
A mo?da je to neko ve? i u?inio. Napisao doktorsku disertaciju ili nau?ni rad, iako sumnjam da ima previ?e onih koji su stigli da bace pogled preko GDPR.
U svakom slu?aju, pomirenja - jo? uvek nema!
Zagovornici privatnosti konsoliduju svoje redove, dok bezbednosne strukture i krupni kapital i dalje nastoje da ih uljudno rasture, do?ivljavaju?i ih kao prepreku u ostvarivanju svojih ciljeva.
Kako god, ni jedna ni druga strana nikada ne?e do?i u "win-win" poziciju ako ne poku?aju da "u?u u cipele" onog drugog i potrude se da sagledaju ?iru, stvarnu sliku dru?tva, u kojem zajedno ?ive.
Da je "win-win" ne?to ?emu obostrano te?e, te?ko da odgovara istini. Od strane onih mo?nijih, arogantno se izbegava konstruktivan dijalog bez iskrene ?elje za razumevanjem argumenata "suprotstavljene strane".
Kada bi postojala (politi?ka) volja za iskrenim dijalogom i spremnost za razumevanjem apsolutno razumnog i legitimnog zahteva, da se na najmanje invazivan na?in po privatnost obezbedi neophodan nivo bezbednost gra?ana i dru?tva u kojem ?ive, do ?eljenog pomirenja lako bi se moglo do?i.
Kako bi to bilo mogu?e posti?i.
Prvo, u tom hipoteti?kom scenariju, potrebno bi bilo pa?ljivo detektovati sve pojavne oblike stvarnog unutra?njeg i spoljnog ugro?avanja bezbednosti pojedinca i dru?tva u kojem ?ivi, a zatim, jo? pa?ljivije, pojavne oblike medijski iskonstruisanih ili nedovoljno u ?injenicama utemeljenih, koji slu?e ili mogu poslu?iti svojevrsnoj manipulaciji gra?anima, uspostavljanju strahovlade i totalitarnog nadzora.
Kako ?elim da verujem da ve?ini u?esnika u tom hipoteti?kom scenariju nije san da ?ivi u totalitarno ure?enom dru?tvu, nakon prethodne diferencijacije svih pojavnih oblika bezbednosnih pretnji, potrebno bi bilo locirati izvore iz kojih se generi?u uzroci nastanka stvarnih bezbednosnih pretnji, kako bi se njihovim eliminisanjem, ili redukovanjem na najmanju mogu?u meru, smanjio i stepen ugro?avanja bezbednosti pojedinca i dru?tva, a posledi?no i stepen (prekomernog) nadzora i drugih kontrola koje zadiru u privatnost pojedinca.
Utvr?ivanjem izvora iz kojih se generi?u bezbednosne pretnje, kao i uzroka njihovog nastanka, bilo bi mogu?e sagledati ne samo pravce delovanja u cilju njihovog otklanjanja ili minorizovanja, ve? i stvarnu prirodu, ciljeve?i svrhu primenjenih ili planiranih bezbednosnih sredstava i mera koje ugro?avaju ili mogu dodatno ugroziti privatnost i ostvarivanje drugih ljudskih prava i sloboda.
Odricanje od dela sopstvene privatnosti zarad bezbednosti dru?tva kojem pripadamo i o?uvanja dru?tvenih vrednosti u koje verujemo i zajedni?ki delimo, ne bi trebalo da predstavlja problem ni za jednog razumnog pojedinca.
Me?utim, veli?ina tog dela i svrsishodnost takvog odricanja, jesu legitimna pitanja svakog gra?anina u demokratskom dru?tvu, ili barem onom koje pledira da to bude.
Duboko verujem, da ukoliko bi svi ?asno i po?teno obavljali poslove kojima se bave, u skladu sa zakonima (donetim u demokratskoj proceduri) i eti?kim kodeksima struke kojoj pripadaju, rasprave na temu ?bezbednost ili privatnost“ ne bi ni postojale.
Jer svi bismo bili na istom zadatku. Da ?ivimo bezbedno i dostojanstveno. Mi, na?a deca, prijatelji, rodbina.
Da imamo i podjednako vrednujemo, i jedno, i drugo.
Bezbednost, ali i privatnost!
Privatnost, kao vrednost koja je preduslov razvoja individualnih, slobodnih li?nosti koje ?e svim svojim potencijalima participirati za dobrobit dru?tva kojem pripadaju i u?estvovati u dono?enju odluka koje ih se direktno ti?u.
Nije potrebna nikakva velika pamet da se shvati, da bi odricanje od sopstvene privatnosti trebalo da bude upravo onoliko koliko je nu?no, i to u odnosu na rezidualni rizik (koliko god visok bio), dakle, onaj preostali, nakon preduzimanja svih neophodnih preventivnih i drugih aktivnosti od strane svih relevantnih dru?tvenih aktera, na svim planovima dru?tvenog delovanja, a sve kako bi uzroci postoje?ih bezbednosnih pretnji i rizika koje nose, bili otklonjeni, ili svedeni na najmanju mogu?u meru.
U takvom scenariju gra?ani, borci za privatnost i druga ljudska prava, ne bi predstavljali suprotstavljenu stranu, niti bi organizovali mitinge i okrugle stolove na kojima bi podizali svoj glas.
A za tako ne?to, neophodno je - poverenje.
Tamo gde to nije mogu?e, nu?na je promena paradigme, preraspodela politi?ke mo?i ili prosto vreme, potrebno da se shvati, da je dru?tvo sna?no onoliko koliko su sna?ni i pojedinci koji ga ?ine.